Galovićeva poezija plijeni ekstravagantnošću slika, figura. Ponegdje ih proizvodeći gotovo mehanički, ili igre radi, on ipak odvažnim polučuje uspjelost. (...) Izražaj lirskog subjekta je snažan, ne samo u smislu dojma koji izaziva, već i naslućenog pjesničkog potencijala koji ga nosi.
Tomislav Bogdan, Libra, 1994.
Za razliku od nekih drugih koji raspolažu samo radikalnim teoretskim objašnjenjima “nove senzibilnosti”, Alen Galović je pjesnik sinteze. On ne uništava, ne ukida jezik koji mu je trajna veza s duhovnim čovjekom, ne uništava oblike iskazivanja, ne kloni se osjećajnosti, ma koliko joj se, banalnoj, stereotipnoj, suprotstavlja, nego u samome sebi, pa i pjesništvu koje bijaše zatajeno, neprepoznato a sada - po vjekovnoj navadi - izbija u prvi plan, traži smjelije, dublje, intuitivnije potvrde svojih pjesničkih naslućivanja.
Slavko Mihalić, Svjetlo, 1995.
Zbirka pjesama “Usamljeni fragment”, kako je već rečeno, potvrđuje Galovića kao suvremenog pjesnika. (...) Svojim se djelom prikazuje kao pisac zaokružena svjetonazora u čijem pjesništvu, vjerujemo, ima još dovoljno mjesta, a i potencijala za suprasegmentno usavršavanje sustava.
Davor Piskač, Forum, 1995.
Kao nestalna linija crteža na svili Galovićev stih iluzijom opuštenosti tvori crteže velike unutarnje napetosti. Naizgled suvišnom pripovjednošću naglo uvodi obrate koji idilu pretvaraju u nerazrješivu krizu. Njegov lirski krug ne trpi zatvaranje kruga.
Valerij Jurešić, Vijenac, 1995.
Taj unutrašnji nemir u Galovićevoj poeziji, zaodjeven gestom vanjske mirnoće i sklada, sublimira u prepoznatljiv i posve autonoman pjesnički izričaj, koji se ujednačenom senzibilnošću lako upisuje u tokove najmlađe hrvatske lirike, pa i hrvatske lirike uopće.
Tvrtko Vuković, Vijenac, 1995.
Usuglašen je sa svojom čvrstom rečenicom i odrješitim stihom, s riječima koje nas katkada žacnu svojom ogoljelošću i hladnoćom. Susret je to s novim senzibilitetom, ovodobnim svjedočenjem uzbudljivog osjećaja, pustolovnog i jakog životnog zanosa koji nas upozorava da je mnogima među nama "mrak zaspao u srcima".
Toma Podrug, Večernji list, 1995.
Njegove rečenice su, naime, smirene, precizne i dobro građene, u čemu se također vidi dobrodošao utjecaj oblika pjesme u prozi. Fragmentarnost se ovdje, kao što je lako predvidivo, ne tiče jedino prirode govore, nego i načina na koji se njegov nositelj snalazi unutar zbilje.
Hrvoje Pejaković, Večernji list, 1995.
“Usamljeni fragment” Alena Galovića izborio se za govor i čuđenje i divljenje i zapitanost tamo gdje je mnogi stih hrvatskog pjesništva birao ili šutnju ili krik.
Helena Roguljić, Zadarski list, 1996.
On gradivo uzeto iz zbilje želi proširiti, upotpuniti produktima, iznalascima, domašajima svoje imaginacije. To je imaginacija koja u zbilju napučenu krutim, hladnim, statičnim stvarima, faktima i slikama nastoji unijeti dah nježnosti, topline, protočnosti, snovitosti.
Ivan Božičević, Hrvatsko slovo, 1996.
U okviru najmlađe hrvatske lirike Galović se potvrdio kao jedan od vodećih pjesnika bilo da se uzme u obzir njegova koncepcijska osviještenost, njegov koncentriran i prepoznatljiv izraz ili njegova semantička višeslojnost i dubina.
Tvrtko Vuković, Quorum, 1996.