Srebrni letač, Zagreb, Naklada MD, 2001.


Zbirka Srebrni letač objavljena je 2001. u Nakladi MD
Zbirka Srebrni letač objavljena je 2001. u Nakladi MD


 “Srebrni letač” je logična i domišljena cjelina koju karakteriziraju sklonost poetskoj paraboli i poštovanje klasičnih lirskih tehnika. Upravo zbog tih odlika Galovićevo pisanje, uspoređeno s pisanjem njegovih vršnjaka, djeluje nekako ‘izmješteno’, da ne kažem otmjeno.

 Krešimir Bagić, Jutarnji list, 2001.


 Nadahnuti Galović, mimo svojih suputnika, gradi posve novu virtualnu vezu sa svijetom koju tek treba navikom čitanja sustići.

 Sead Begović, Vjesnik, 2001.


 Nasuprot svijetu svakodnevnih stvari, predominaciji tehnologije, Galović reaktualizira arhajsko, magijsko ukazujući na potrošenost postojeće slike svijeta. (…) Ovaj segment gotovo funkcionira kao kulturno-civilizacijska paradigma, pa se daju prepoznati kulturno-književne reference, a na tragu je propitivanja iskonskoga, arhetipskoga.

 Dubravka Brunčić, Zarez, 2002.


 U mlađem hrvatskom pjesništvu Galovićeva je poezija osamljen primjer oniričkog čitanja zbilje. (…) Dinamika slika i viđenja, u smislu dobro pripremljenih pouka Rimbaudovih “Iluminacija”, pobuđuje Galovićevu pjesmu u prozi uvijek na nepredvidiv način prijetvorbe budnih snova.

 Zvonimir Mrkonjić, Novi list, 2002.


 Galovićeva srebrna krila do svakog svog posljednjeg pera posuta istim prahom panpsihizma - jedne iste sveobuhvatne duše svijeta i prirode, starca i djeteta, ljubavnika i putnika. Tako se Galović-pjesnik pokazuje kao pravo Spinozino čedo identiteta božanskog i prirodnog.

 Irina Ban, Konture, 2002.


 I Alen Galović, poput Tomice Bajsića, u svojoj poetskoj zbirci Srebrni letač vrši reinskripciju naslovno apostrofiranog stripa/stripovskog lika, s tim što Galović stripovni lik kontekstualizira u moguću sadašnjost prefunkcionalizirajući njegove moći, odnosno onemoćujući ga u moralno, humanitetno atrofiranom zemaljskom okružju. Kao simptom potpunogm rastakanja humaniteta govorno dominantan lik subjekta teksta navodi virtualnu stvarnost – negativnu inačicu svemirskih prostranstava koja su prebivalište strip-junaka – Srebrnog Letača. Stripovski lik ovdje se javlja kao sugovorno lice, s tim što se Ti osoba pojavljuje i kao autoobjektivirano Ja i kao ispovjedni prostor subjekta teksta, s obzirom da njegova stripovna funkcija junaka koji se iz služenja zlu transformira u borca za pravdu, implicira potrebnu etičku kompetenciju. Alen Galović, dakle, semantiku stripovnog subjekta ostvaruje primarno na tematsko-motivsko-idejnoj razini pjesničkoga teksta. Fragmentarno koristeći funkcije poznatoga strip-junaka, točnije fingirajući dijaloško-ispovjedni odnos subjekta teksta i Ti subjekta-Srebrnog Letača, Galović komentira dehumaniziranu zbilju 21. stoljeća, ne prokazujući pritom eksplicitno, ali podrazumijevajući i sâm stripovni lik kao manifestaciju te zbilje. 

Sanja Jukić, Stripovni stil pjesničkoga subjekta u suvremenom hrvatskome pjesništvu iskustva intermedijalnosti i postintermedijalnosti (The comic book style of the poetical subject in the contemporary Croatian poetry of intermedial and postintermedial experience), „Poznańskie Studia Slawistyczne” 2. Poznań 2012. Adam Mickiewicz University Press


 Uglavnom prigušen, u drugi plan postavljen, glas njegovog lirskog naratora/deskriptora širom otvorenih usta upija materijalno obilje koje mu se neprestano nadaje i nudi. Njegova se vrlo gipka i znalački razrađena rečenica pri tome kreće kao da slijedi osupnutu misao nekog protokolonijalnog pustolova koji, prožet jezom i sladostrašćem, biva hipnotiziran egzotičnim fenomenima. Pravo se sidrište njegovih lirskih zapisa, naravno, nalazi na ovim našim stranama, a realni izvor njegove fascinacije upravo je Mediteran odnosno Jadransko more i njegova obala. Taj milje Galović promatra i doživljava na dva plana: na onom neposrednog iskustva i pripadajuće deskripcije, te na vrlo pažljivo postavljenoj i stabilnoj tekstualnoj pozornici čiji su potpornji uronjeni u neizmjerni svijet Mediterana. Tako kod njega ujevićevska melankolija i rimbaudovska ekspresivnost može nesmetano komunicirati s nepreglednom vremenskom dijakronijom antičkih civilizacija, ili pak sa sinkronijskim osjećajem neizmjernog prostora kakav su zacijelo imali moreplovci s početaka modernog doba. Već se po tome Galovića može odrediti, ako je to potrebno, kao postmodernističkog pisca. 

Miloš Đurđević, Mogućnosti, 2003.