Vrlo određenom porukom naslova svoje nove zbirke, Alen Galović (1971) odlučuje se, nasuprot hladnoći masovnih medija i spekulaciji intermedijalnim prostorom, za toplinu neposredne ekspresije na dometu glasa. Centriranim stihovima on se neće zaludu pozvati na Arna Holza i na suzdržanu žestinu njegove forme u Antuna Branka Šimića (koga i izričito imenuje u naslovu pjesme Zora, srna, A. B. Šimić). I u Galovića u pitanju je zacijelo stanovit povratak ekspresionizma: on pretpostavlja poetiku suzdržana krika koji subjekt nosi u sebi, odgođena kao vrućica jakih riječi i njihova gestualnost. Zbog toga Galović se vraća intenzitetu kraćih oblika i izravnosti obraćanja te mu bolje polazi za rukom lirski sažeti događaj.
Zvonimir Mrkonjić, Vijenac, 2008.